Intervju: Iva Jurković

Povodom proslave 65. godišnjice kluba napravili smo intervju s nekadašnjim igračem NK Poleta, Ivom Jurković koji je za naš nogometni klub igrao 50-ih godina prošlog stoljeća.

Gosp. Jurković, nas zanima kako je to bilo u ono vrijeme kad ste Vi počeli igrati nogomet za NK Polet?

•    Ajoj, prošlo je već i više od 50 godina od toga, tko će se svega toga sjetiti, davno je to bilo. Pamćenje me već polako izdaje, ali sjećam se igrališta na Sječinama. Igrao sam se tamo kao djete. Sva tadašnja djeca su se igrala po tom igralištu. Sjećam se da je to bila obična livada na kojoj su bila samo dva drvena gola i gdje su linije igrališta bile omeđene običnom piljevinom.

Recite nam, koliko se možete sjetiti, kako je to bilo tokom 50-ih godina?

•    Pa, počeo sam igrati za Polet s jedno 16 godina. Bio sam tako, malo krupniji i brzo su me stariji dečki pozvali da igram nogomet. Igrao sam desnog beka. Nije to bilo kao danas, nije bilo igrača, niti su mogli uvijek dolaziti na utakmicu. Dečki su radili, bolest,vojska ili nisu imali kako doći na utakmicu. To je bilo otprilike ovako, kako je tko došao, tako je igrao. Prvo ovi stariji i bolji pa onda svi ostali. To su bila općenito teška vremena, poslijeratno vrijeme kad je narod doslovno gladovao i onda se postavlja pitanje kome je još bilo i do nogometa.

Koji su to još dečki igrali s vama?

•    Bilo je tu jako puno dobrih momaka, a i stvarno dobrih nogometaša. Primjerice, igrali su Čedo Lesan, Stjepan Basanović, Mile Vlaisavljević, Filo i Štefa Koporčić, braća Lujić, braća Mucić, Joza Turković i drugi. Igrao sam i s nadaleko poznatim  Zvonkom Dusparom, koji je igrao i za sarajevski Željezničar. Uh, strašan je to bio igrač. On je bio kum našem Mirku Kušliću pa je preko njega došao i igrati za Slatinik.

Kakvi su bili uvjeti tada?

•    Teško je to vrijeme bilo, totalna neimaština. Sjećam se da je dresove pribavio Nikola Vrzić-Vujo, tko zna preko kakvih veza. Uvijek smo ih nosili kući na pranje poslije utakmice. Kopačke smo sami nabavljali, kupovali smo ih u Brodu. Bila je tada jedna ili dvije trgovine koje su ih prodavale. Lopte su bile šivane. Jedva smo imali dvije-tri. Lopti nije bilo kao danas.

Svlačionice i ostali popratni sadržaji?

•    Ma kakve svlačionice, toga nije bilo ne samo u Slatiniku, nego nigdje. Bila je samo ledina i dva drvena gola. Skidaj se gdje god stigneš. Iza nekog grmlja, u šumi, kraj igrališta ili kod nekoga u dvorištu. Uglavnom, presvlačili smo se gdje god smo mogli.

Znači, tuširanja poslije utakmice nije bilo?

•    Ha,ha, ma kakvo tuširanje. Prali smo se gdje god smo mogli. Ako je u blizini igrališta bila bilo kakva voda, bunar ili potok, stani i operi se, a ako nema ništa – ideš kući prljav i znojan. Ali, opet su ljudi bili zadovoljni i sretni. Bitno je samo da smo igrali nogomet.

S kim je to Slatinik igrao u to vrijeme?

•    Pa igralo se uglavnom s ovim susjednim selima: Oriovac, Sibinj, Varoš, Lužani, Kapela, Slobodnica, Bebrina. Tako uvijek je bilo tih turnira po selima na koje smo redovito išli, što zbog blizine, što zbog rivalstva. Naš najveći rival je bio Stupnik. To su uvijek bile zanimljive utakmice. Pa i sa Slobodnicom, ona je uvijek bila jaka. Eh, to su bili pravi derbiji. Bilo je zanimljivo i kad su po turnirima počele dolaziti i ekipe iz Bosne.

Kako se putovalo na gostujuće utakmice?

•    Ah, svakako, kako god stigneš. Prije s konjima i kolima, a kasnije je postojao zadružni traktor s prikolicom koji nas je vozio na utakmicu. Ma, svakako smo išli na utakmicu, biciklima, vlakom pa i pješke. Kasnije kad smo igrali s klubovima s one strane Broda išli smo redovito vlakom, a ako vlak ne staje u to mjesto, izađemo u prvo najbliže i dalje nastavimo pješke. Nikad se nismo žalili niti prigovarali, nije nam to bio nikakav problem, bitno nam je bilo da dođemo i odigramo utakmicu.

Tko vas je vodio i kakav se to nogomet igrao?

•    Uvijek nas je vodio netko od starijih. Trenera nije bilo, oni su došli puno, puno kasnije. Nas je, primjerice, vodio Nikola Vrzić. Već je bio ustrojen nogometni savez, koji je na utakmicu slao jednog sudca, a pomoćni su bili oni koji su se javili iz publike. Nije bilo ni kartona, već je sudac davao samo opomene. Igrao se dobar i zanimljiv nogomet, ljudi su uživali u njemu. Nogomet je u to vrijeme bio najbolji lijek da ljudi nakratko zaborave sve one probleme koji su bili prisutni u to vrijeme. Uglavnom, bilo je samo obrana i napad, samo napadaj i brani se. U obrani su bili dva beka, dva halfa i centarhalf. Sve ostalo je bilo napad, dva krila,centarfor i dvije polutke. Nije to bio grub nogomet. Protivnik se kao prvo poštovao.

Je li bilo publike na utakmicama?

•    Bilo je ljudi, kako nije. Bilo je dosta publike, sve je zanimao nogomet i voljeli su doći gledati utakmice. I staro, i mlado. I sve su cure dolazile gledati utakmice, gledati dečke. One su nam donosile vodu, grožđe ili neko drugo voće. Bilo je dosta bučno, svi su navijali, derali se i psovali. Ha, ha, bilo je stvarno zanimljivo gledati utakmicu, a nama, koji smo igrali, bilo je još bolje. U gostima nije bilo naše publike, tada nije bilo novca za putovanja, a nije bilo ni prijevoznih sredstava kao danas.

Možete li se sjetiti nekih utakmica i zanimljivih situacija?

•    Uh, tko će se sjetiti toga, davno je to bilo, sve se polako zaboravlja, ali sjećam se tih utakmica sa Stupnikom. I gubilo se, i pobjeđivalo. Sjećam se utakmice u Bebrini, kad su njihovi igrači dolazili s ispaše konja i krava, s ularima na leđima. Samo su ih skidali i ulazili na teren igrati nogomet. Zatim, jednom kad smo igrali u Kapeli, na istom igralištu kao i danas, za vrijeme utakmice prolazio je teretni vlak, a netko je nabio loptu koja je upala u jedan vagon i tako nam je lopta otišla za Zagreb. Ha,ha, malo smo se načekali dok domaćini nisu našli neku drugu. Nije to bilo kao danas, da klub ima puno lopti. Sjećam se jedne zanimljive utakmice u Batrini. Oni su tada imali i ženski rukometni klub. Tu nedjelju su igrali s curama iz Pleternice, pa su obje ekipe kasnije gledale i našu utakmicu. Bilo je jako ugodno igrati pred toliko cura. Ha,ha.

Sjećate li se one, toliko popularne, utakmice protiv ekipe Afrikanaca?

•    Ah, kako da ne. Ona je baš odigrana u moje vrijeme. To je bilo mislim 1956. ili 1957. To su bili studenti iz Republike Mali. Studirali su u Požegi i tako su odigrali bezbroj utakmica protiv okolnih klubova pa tako i protiv nas. Bili su to osrednji nogometaši, rekreativno skupljeni, igrali su za svoj gušt. Voljeli su se družiti i jako su voljeli nogomet. Bilo ih je zanimljivo gledati pa se i skupilo jako puno ljudi. Cijelo selo je došlo na utakmicu, a i ljudi iz drugih mjesta. Bila je to zanimljiva utakmica, mislim da smo ih pobijedili s više golova razlike, ali stvarno se ne mogu sjetiti koliko točno.

Sjećate li se andrijevačkih momaka koji su jedno vrijeme igrali za Polet?

•    Kako da ne, bili su to sjajni momci, jako dobri nogometaši i dosta dugo su igrali u Slatiniku. Braća Lujić, braća Perković, Mija Misoni i drugi. Stvarno dobri nogometaši i nitko se nije naigrao pokraj njih. Petar Ruhek je bio jako dobar nogometaš, eh koliko se on nadavao golova. Bio je stvarno napast  za sve braniče.

Tko je po vašem mišljenju u ono vrijeme bio najbolji igrač?

•    To je sigurno Čedo Lesan, strašan igrač, jako dobar. Dobri su bili i Joco Sundač, Stjepan Basanović, Petar Ruhek, a i Joza Turković. Sve su to bili dobri nogometaši, ali po meni Čedo Lesan je bio najbolji. Znate, Stjepan Basanović, Joco Sundač i Čedo Lesan su igrali i za najbolje brodske klubove. To dovoljno govori o njihovoj kvaliteti.

Danas je normalno da momak od 20 godina, umisli da nesto vrijedi pa odmah traži neke novce. Je li tako bilo i onda?

•    Ma kakvi novci, kakvi plaćeni nogometaši. Tko bi ih plaćao, nije bilo novaca. Uvijek se igralo iz zadovoljstva, voliš nogomet, svoj klub i svoje selo.

Kako je tekao Vaš nogometni put?

•    U Poletu sam igrao do vojske. Otišao sam u Banja Luku na služenje vojnog roka, koji je trajao dvije godine. Nakon toga vratio sam se kući i još kratko igrao nogomet, jer sam se zaposlio u vojsci u inženjerstvu. Gradili smo Zagorsku magistralu pa sam stoga živio u Krapini. Nastavio sam tamo igrati nogomet. Igrao sam za vojni klub koji se zvao INŽINJERIJSKI. To je bila ekipa za naš užitak, bilo je tu puno dobrih momaka koji su stvarno voljeli nogomet. Vraćam se kući 1974. godine i zapošljavam se na ciglani, a kasnije u Vodoprivredi gdje sam radio sve do mirovine. Nisam više igrao nogomet, jer su stasale nove generacije, ali sam se objeručke prihvatio rada u nogometnom klubu. To je vrijeme kada su bile velike radne akcije rušenja starog vatrogasnog doma te zidanje novog klupskog doma i cjelokupnog uređenja našeg nogometnog igrališta. Bilo je to vrijeme velike euforije i svi su pomogli koliko su mogli, jer se znalo da se to gradi za nas, za naše selo i za našu djecu. Pomogao sam koliko sam mogao i znao. Danas, odem nekad na neku utakmicu, uživam kod kuće u mirovini u igri sa svojim unucima. Eto još malo i stiže mali Josip Jurković u podmladak  NK Svačića.

 

15. 02. 2012.

NK SVAČIĆ
Igrači
Juniori
Pioniri
Škola nogometa
Stadion

Povijest NK Svačić
Prvi organizirani pristup unošenja nogometne igre u živote naših mještana zbio se tokom 1947. godine. Utemeljen je nogometni klub pod nazivom Fiskulturno društvo 'Polet'. VIŠE

Pratite nas i na Facebooku

Naslovnica | NK Svačić | Povijest kluba | Fotogalerija | Turniri | Sponzori | Forum
© NK Svačić - Stari Slatinik | Sva prava pridržana.